Dugo već pokušavam sistematizirati i shvatiti način rada ove Vlade. Imam osjećaj da se nekako ciklički vrtimo u krugu afera, skandala, korupcije... S naslovnica vrište naslovi koji dramatično upozoravaju da je nešto itekako trulo u državi Hrvatskoj. No, premijerka nam se i njeno društvo iz vladajućih ponašaju kao da je sve OK. Naprosto mi je neshvatljiva i nepodnošljiva lakoća njihovih (često i lažnih i licemjernih) odgovora na super-ozbiljna pitanja oko kojih ne bi smjelo biti zezancije.

I onda mi je objašnjenje sinulo u za to najglupljem mogućem trenutku (kao što to obično i biva s odgovorima tog tipa). Gledala sam utakmicu naše nogometne repke s Englezima (ne, neću sad o toj katastrofi, o lovi koja se tu vrti, o nogometnim zvjezdicama koji imaju reputaciju koju zapravo nisu zaslužili...) I tijekom utakmice sam čak i ja, koja sam apsolutna neznalica za nogomet, skužila da igraju bezidejno, da te lopte napucavaju kako im dođe, bez neke suvisle koncepcije. Da u osnovi jednostavan koncept - doći sa svoje polovice igrališta na suparničku i loptu smjestiti u gol - unatoč svoj kompliciranosti provedbe te teorije u praksi i njima "izvrsnim" igračima - to naprosto ne funkcionira. Tako nekako i naša Vlada: igra na političkom terenu jer se ta igra tamo igra, nešto napucavaju, glavinjaju, ni sami ne znaju kamo bi i zašto bi... Dodaju si međusobno lopte da stvore privid igre i dobrog driblinga, koji put gotovo zabunom i dođu do gola, ali onda promaše zicer... A navijači im i dalje skandiraju! OK, možda se povremeno i razbjesne, ali u osnovi im skandiraju... Pitanje je samo koliko navijači imaju strpljenja i kad će reći dosta? I zašto oni uopće tu igru igraju i troše lovu svih nas kad su u toj igri očito neuspješni?
...
Kako meni prijedlozi u Hrvatskoj ne prolaze (jer je to tužna, ali i izvjesna sudbina svih oporbenih prijedloga, ma kakvi god oni bili), išla sam provjeriti kako mi prolaze na međunarodnom planu. Ne znam jesam li pisala o tome, ali ja sam (između ostalog) i voditeljica izaslanstva Hrvatskog sabora u Interparlamentarnoj uniji. I proljetos sam predložila IPU-i da jedna od tema za 2010. godinu (od tri teme koliko ih godišnje obrađuje) bude Sudjelovanje mladih u demokratskim procesima. Nisam se baš nadala da će prijedlog iz male Hrvatske proći u konkurenciji 30-tak drugih iz puno moćnijih država, ali dobar odabir teme i njeno objašnjenje je rezultiralo za mene velikom čašću, ali i obvezom da pripremim izvješće za tu temu, a kasnije i predložim rezoluciju koja će obvezivati sve parlamente članove IPU-a (uglavnom svi bez SAD-a). Eto, bar negdje prolaze argumentirani prijedlozi.

Tako je sutra ujutro putujem za Genevu, na zasjedanje Skupštine IPU-a gdje ću pred oko 1000 parlamentaraca iz cijelog svijeta braniti svoje izvješće. Držite mi fige.